XV. Džuma, 22. 04. 2011./19. Džumadel-ula 1432.
Nafaku daje Allah dž.š.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, na blagodatma kojima nas daruje. Salavat donosimo na Allahova Poslanika, a.s., njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe sljedbenike Islama do Sudnjeg dana.
Poštovani džema’ate, draga braćo,
Prošle džume smo govorili o trošenju imetka na Allahovom putu istakavši važnost našega novoga projekta za nas pa smo, između ostalog, rekli “Da bi ovaj istorijski projekat našeg džemata u potpunosti uspio nužno je da shvatimo da je ovo projekat ove generacije i zalog za budućnost naših budućih generacija koji će se ovdje rađati, rasti i živjeti. Obaveza naše generacije svodi se na stvaranje organizacionih i materjalnih pretpostavki za izazove u kojima se nalazimo kao i koji slijede u budućnosti. Mi pred našim Gospodarem polažemo test spremnosti na žrtvu, u Njegovo ime. Po tome će nas On tretirati i o nama suditi. Mi smo na tom putu koji je popločan izazovima i iskušenjima tek nekoliko koraka napravili.“
Tema današnje hutbe je nafaka I pitanje odakle ona dolazi.
Jedno od pitanja koje svakodnevno zaokuplja pažnju ljudi je pitanje nafake. Često se upravo zbog nafake dešavaju nerazumjevanja, nesporazumi, svađe. Zato ćemo, ako Bog da, u današnjoj hutbi kazati nekoliko riječi o nafaki i Islamskom stavu o tome .
U Kur’anu stoji:
“Naređuj svojoj čeljadi da klanjaju namaz i budi ustrajan u tome. Allah od tebe ne traži nafaku. Allah je taj koji nafaku daje. A samo one koji se budu Allaha bojali čeka lijep završetak.”
U ovom ajetu Allah dž.š. nam naređuje da i od svojih ukućana tražimo da klanjaju namaz. Tek poslije toga obećava nafaku. Dakle, nafaku ne određuju ljudi niti ljudske riznice i blagajne i hvala Bogu da je tako. Nafaku određuje i daje Uzvišeni Allah. Allah je taj koji hrani ptice u nebeskim visinama kao i ribe u morskim dubinama. On s neba spušta kišu pomoću koje niče bilje i rastinje. On je taj koji nafaku daje i oholom čovjeku ”a čovjek uistinu malo zahvaljuje. Čovjek nerijetko misli kako je on izvor svoje nafake.
Kur’an nam u suri “Kasas” donosi poučno kazivanje o čovjeku iz vremena Musa’a a.s. po imenu Karun. Bio je to čovjek kome je Uzvišeni Allah darovao bogatstvo čiju vrijednost je bilo teško procijeniti. Samo ključevi Karunovih riznica blaga bili su toliko teški da ih je nosila cijela skupina snažnih ljudi.
Kada je Karun u svoj toj raskoši i luksuzu izišao među narod, ovi povikaše: “Kamo sreće da je i nama dato nešto slično!”
Bilo je i onih koji su vjerovali da nafaku daje Allah pa su pokušali upozoriti Karuna da se ne nadmeće I hvali previše ali on nadmeno uzvrati i reče: “Ovo sam stekao svojim znanjem!”
Nemalo poslije toga, Allahovom dž.š. odredbom, i Karun i blago njegovo bivaju od Allaha dž.š. uništeni i u zemlju utjerani. Tako je još jedan nezahvalnik iskusio snagu i moć Onoga koji sve može.
Važno je imati na umu još jedan kur’anski ajet u kome se kaže:
“Šejtan vas plaši neimaštinom i navodi vas da budete škrti, a Allah vam obećava svoj oprost i nagradu.”
Šejtan, dakle, najprije zavodi čovjeka time što ga uvjerava da je on izvor svoje nafake, kao što je bio slučaj sa nesretnim Karunom.
Šejtan potom ide dalje pa čovjeka plaši siromaštvom, čineći ga na taj način škrtim. Ovako se među ljudima javlja podjela na bogate i siromašne što pogoduje razvoju mržnje, ljubomore i zavisti čime prokleti šejtan ostvaruje svoj cilj.
Dodajmo ovome još dvije važne napomene:
1. Kad se kaže da Allah dž.š. daje nafaku to ni u kom slučaju ne znači da čovjek treba sjesti i čekati da nafaka sama dođe. Naprotiv čovjek je dužan raditi i tragati za nafakom trudeći da je stekne na halal način. O tome zorno svjedoči primjer jednog pobožnog čovjeka koji je stalno bio u ibadetu. Kada su ashabi pričali halifi Omeru, r.a., o njegovom konstantnom ibadetu i postu on ih je upitao: “A ko ga hrani?” “Svi mi”, odgovoriše ashabi. “Svi ste vi bolji od njega” zaključio je h. Omer.
2. Čovjeku nije zabranjeno da se trudi da stekne što više imetka i priskrbi sebi što bolje uslove života, pod uvjetom da ne dozvoli da ga taj imetak odvrati od sjećanja na Allaha dž.š. U tom smislu prenosi se događaj koga prenosi Sufjan es-Sevri gdje se kaže da se neki čovjek zaputio da posjeti jedan grad na zapadnom kraju hilafeta. Njegov komšija koji je bio siromašan zamolio ga je da u tom gradu pronađe i poselami njegovog prijatelja koga je opisao kao čestitog i skromnog čovjeka. Ovaj j,e došavši u to mjesto, potražio spomenutog čovjeka i bi iznenađen kada ga ljudi uputiše ka dvorcu. Došavši do dvorca pred njega je izišao raskošno odjeven čovjek koji se predstavio kao prijatelj njegovog komšije. Prenio mu je selam i još se više začudio riječima koje je čuo: ”Poselami i ti mog prijatelja i poruči mu da ne misli toliko na dunjaluk i da smanji svoj interes za njega.” Kada se ovaj čovjek vratio kući i kada je njegov komšija čuo poruku, zaplakao je i rekao: “Istinu je kazao moj brat. Iako je on bogat dunjaluk nije obuzeo njegovo srce niti ukaljao njegov iman. Ja sam siromašan ali je dunjaluk u mom srcu i stalno mislim o njemu.”
Uzvišeni Allahu, podari nam halal nafaku, osnaži našu vjeru, ujedini naše redove, pomozi muslimane, ma gdje bili, obraduj nas Svojom uputom i daj da nam Islam bude životni put, Kur’an da nam bude vođana tome putu, sabur da nam bude saputnik a