06. april 2012./15. Džumadel-ula 1433.
Hutba džume namaza
BUDIMO BOLJI
Cijenjena braćo i poštovane sestre, zahvalu upućujemo Uzvišenom Allahu, Koji nam je, iz milosti Svoje, darovao nebrojeno mnogo raznovsnih blagodati, a salavat i selam šaljemo Njegovom miljeniku i poslaniku Muhammedu, a.s., koji je na najbolji način znao pokazati zahvalnost Gospodaru svom na darovanim blagodatima.
Uzvišeni Stvoritelj ljudi, Vladar ljudi, Bog ljudi, stvorivši čovjeka odlikovao ga je sposobnošću da razvija svoje duhovne potencijale do stepena koji se može nazvati duhovnim upotpunjenjem (kemal).
Put ka duhovnom upotpunjenju počinje od momenta kada čovjek spozna potrebu da treba biti bolji nego što je u tom trenutku, a nema čovjeka koji je tako dobar da ne bi mogao biti bolji, niti čovjeka koji je toliko zao da je bespovratno izgubljen.
Ta spoznaja je polazna tačka u kojoj čovjek mogućnost duhovnog napretka doživljava kao Allahov, dž.š., neprocjenjivi dar, na kojem Mu on treba biti konstantno zahvalan.
Onaj kome se Allah, dž.š., smiluje pa spozna da ide u pogrešnom pravcu i da bi nastavak kretanja u tom duhovnom smjeru mogao da po njega završi katastrofalno, da bi se na kraju mogao naći u vatrenom ambisu bez dna, okružen vatrom sa svih strana, pa se odluči na promjenu smjera, taj momenat je presudni momenat u njegovom životu, ma koliko prethodni period oklijevanja dugo trajao.
Navešćemo nekoliko etapa duhovnog razvoja kroz koja je neophodno proći da bi se stiglo do istinske spoznaje:
Prva etapa na putu duhovnog uspona je trajno zatvaranje vrata velikih grijeha za sobom i rušenje stepenica koje su vodile ka ponoru. To se postiže priznanjem da je prethodno duhovno stanje bilo loše i iskazivanjem velike volje za njegovom promjenom. To iskazivanje je sadržano u riječima tevbe, riječima iskrenog kajanja izrečenog Gospodaru, koje sadrži i obećanje da se neće više vratiti svojim stopama.
Druga etapa se sastoji od upoznavanja puta ka duhovnim visinama. Velike su mogućnosti koje nudi današnji sistem prikupljanja informacija i ova faza se može preći relativno brzo. Savremeni problem koji proističe iz obilja ponuđenih informacija jeste problem njihovog selektiranja i odabira adekvatnih znanja. Tu treba tražiti pomoć onih koji su spomenutu fazu već prešli i imaju u tom pogledu pozitivno iskustvo, imaju parve informacije. (ehluz-zikr). Mnogi u ovoj fazi zastrane u ekstremizam, ne znajući odabrati i selektirati informacije koje mu se nude.
Treća etapa je izgrađivanje čvrstog uvjerenja da su u fazi traganja za znanjem otkriveni obrasci vjerovanja, mišljenja i djelovanja, upravo oni koji ga mogu voditi dalje na putu njegovog duhovnog uspona. Od čvrstine tog uvjerenja ovisi njegova sposobnost ulaska u narednu fazu.
Četvrta faza po redu je prihvatanje tih obrazaca kao svojih vlastitih do mjere kada oni postaju čovjekova nova karakterna crta, koju ispoljava u svojoj svakodnevnici, s kojom se ujutro budi i uveče liježe u postelju, a koju i drugi ljudi osjećaju u komunikaciji s njim. Učvršćenje na toj fazi, i povratna informacija okruženja, bit će mu dragocjeno iskustvo i podsticaj za dalji put.
Peta faza je ona u kojoj se iz čvrstog uvjerenja rađa volja za trajnim praktikovanjem i javnim pokazivanjem svojih uvjerenja i djelatnih formi koje ih svjedoče. Ovo je moguće tek nakon uspješnog prolaska kroz prethodne faze.
Pokušajmo rečeno prikazaiti kroz primjer:
Allahov poslanik Muhammed, a.s., je, nakon izvršenja svoje časne misije otišao s Dunjaluka. Prije njegovog nastupa kao Božijeg Poslanika, ljudi koji su ga okruživali prema njemu su imali odnos kao prema sebi jednakom, s razlikom u njegovom odnosu prema nekim njihovim običajima i uvjerenjima. Taj njegov odnos, to što on nije obožavao kipove i praznovjerja, njima nije tada toliko smetao. Ni njemu nije bilo drago što oni kamenu pridaju tako važnu ulogu koja seže do obožavanja, a što čovjeka toliko obezvrjeđuju do mjere u kojoj on postaje roba koju može uništiti kad želi, odbaciti ako hoće ili prodati ako mu je to u interesu.
Kada se Resulullah pred tim ljudima pojavio u ulozi Božijeg Poslanika koji ih poziva na unutarnje promjene, ali i na promjenu dotadašnjeg načina života, onda su se našli pred pitanjem da li se odlučiti na to ili ne. To je ona faza oklijevanja i neodlučnosti!
Kad im je Milostivi Gospodar darovao tračak svjetlosti spoznaje, pomoću kojeg su uvidjeli pogrešnost dotadašnjih uvjerenja i prakse, imali su osnovu da se, u svjetlu te spoznaje, pokaju za protraćeno dotadašnje vrijeme i odvaže na prvi korak ka vjerskom usponu. Njihova pokajanja su bila jaka i iskrena, a što je posebno bitno, bila su konačna.
Nije bilo jednostavno ocu priznati da je zakopao u pijesak novorođenu živu žensku bebu, jer je um bio zaslijepljen krivim običajima. Oni su to priznali i pokajali se za to.
Allahov Poslanik, a.s., ih je, nakon toga, podučio istinama Vjere svjetlosti i zlatne sredine, a oni su te istine upijali snagom svoje zainteresovanosti.
Čim bi nešto saznali, oni, Alejhisselamovi ashabi, bi u to povjerovali, prihvatili kao svoj princip i krenuli na izvršenje. Njihovo geslo je bilo: „Čujemo i pokoravamo se!“ Odatle je razumljiv njihov žar življenja vlastite vjere. Ona je bila njihova. Prihvatili su je kao svoju, kao Božiji neprocjenjivi dar. Nisu svoju vjeru prodavali jer niko nije mogao ponuditi nešto za njih vrjednije od čiste vjere u Allaha, dž.š.
Nisu je se stidjeli jer su joj poznavali vrijednost. Nisu je se odrekli pred iskušenjima vremena jer su se s njom do te mjere identifikovali da je za njih odbaciti vjeru značilo ostati bez duše.
Dobro su oni razumjeli poruku Uzvišenog:
”Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.
Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Daćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi.” (“Alu ‘Imran”, 144-145.)
Kada je Resulullah, a.s., napustio Dunjaluk, nisu se vratili u mnogoboštvo, nego su produžili dalje. I bili su zahvalni Milostivom Gospodaru na Uputi.
Alejhisselamovi ashabi, ljudi koji su bili zadovoljni Allahom a i On zadovoljan njima, učili su na primjeru svog Poslanika, ali i na primjerima drugih Božijih poslanika, poput Davuda i Sulejmana, o kojima Uzvišeni Allah govori u Kur’anu:
“Davudu i Sulejmanu smo znanje dali i oni su govorili: “Hvala Allahu, koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih!
I Sulejman naslijedi Davuda i reče: “O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!”
I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni, i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!” I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče: “Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!” (“En-Neml”, 15-19)
Poštovana braćo i sestre,
Niko od nas nije tako dobar da ne bi mogao biti bolji. Budimo bolji! Prihvatajmo puteve i metode koje vode do naše potpunije duhovnosti! U tome budimo iskreni i dosljedni, kako bi nama bio zadovoljan naš Gospodar, Allah, dž.š., i naš dragi Poslanik, a.s.! I budimo Gospodaru zahvalni na blagodati Upute !
Gospodaru naš, omogući nam da budemo zahvalni na blagodati Tvojoj, koju si ukazao nama i roditeljima našim, i da činimo dobra djela na Tvoje zadovoljstvo, i uvedi nas, milošću Svojom, među dobre robove Svoje! Amin !