28 maj 2021./16. ševval 1442. h. g.
Hutba – Naš jezik
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na Božijeg poslanika, na njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru.
Draga braćo, jezik je jedna od velikih Allahovih, dž.š., blagodati i čudesa Njegova stvaranja. Po veličini je mali organ, a po pokornosti i griješenju jako velik, jer se vjerovanje i nevjerovanje – kao najveće dobro djelo i najveći grijeh – iskazuju, upravo, jezikom.
Svojim jezikom možemo zaraditi džennet ili džehennem. Svojim jezikom možemo učiniti mnogo dobra, a možemo i puno zla. Možemo da iskažemo svoje osjećaje, da ublažimo nečiju bol, tugu, ali možemo i nekoga povrijediti, naljuti ili omalovažiti. Jezik je mač sa dvije oštrice.
Onoga ko se slatkorječivosti prepusti, pa ne vodi računa šta govori i popusti uzdu jeziku, šejtan voda kuda hoće, dok ga ne dovede na rub provalije. Ljude u će vatru, na noseve njihove odvesti njihovi jezici. Od zla svoga jezika sačuvaće se onaj ko ga zauzda uzdom imana i dozvoli da govori samo ono što će mu koristiti i na ovom i na budućem svijetu.
Mnogo je bespotrebnog govora koji nikome ne koristi, ali mi se i ne osvrćemo na to niti na grijehe koje čine naši jezici. Mu’az, r.a., prenosi da je upitao Allahovog Poslanika, a.s.v.s., „Zar će ljudi biti kažnjavani za ono što govore?“ – Allahov Poslanik, a.s.v.s., mu je odgovorio: “Zar će ljude u vatru na noseve njihove išta drugo oboriti do ogovaranje njihovo?!” (Tirmizi).
Smisao ovoga hadisa je da će najviše ljudi u džehennem ući zbog njihova jezika, jer u grijeh govora ulazi i – kod Allaha, dž.š., najteži grijeh – širk. U njega spada i govoriti o Allahu, dž.š., ono što se ne zna, što je opet blisko širku, zatim: lažno svjedočenje, klevetanje, laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi i drugih malih i velikih grijeha.
Braćo i sestre, mnogo je velikih grijeha povezano sa jezikom! Čovjek čini širk najprije riječima. Lažno svjedoči koristeći svoj jezik. Zatim koliko je podrugljivaca koji se rugaju vjernicima! Najčešći grijeh kod ljudi je laž. Naša sijela i druženja rijetko kad prođu bez ogovaranja. A čim se ogovara tu je i prenošenje tuđih riječi. Kada o svemu ovome razmislimo dođemo do zaključka da nam je bolje šutjeti nego svašta govoriti, jer se svaka naša riječ zapisuje i biće kod Allaha vagana.
Poslanik, a.s.v.s., je mnogo puta govorio o pohvalnosti ćutanja. U hadisu koji prenosi Sufjan b. ‘Abdullah stoji da je rekao: “Upitao sam: Allahov Poslaniče, čega se za mene najviše bojiš? – pa je, pokazavši na svoj jezik, rekao: ‘Ovoga.‘” ( Et– Tirmizi)
U Buharijinoj zbirci hadisa navodi se da je Allahov Poslanik, a.s.v.s., rekao: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.” (El Buhari)
Braćo i sestre, ovaj hadis definiše prave vjernike. Ravnajmo se po ovome hadisu pa ćemo znati kakvi smo vjernici! Ako su ljudi mirni od tvoga jezika, onda si musliman! Ako nečeg od gornjih loših osobina ima pri tebi, gledaj da se očistiš od toga!
Allahov Poslanik, a.s.v.s., je, također, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka
govori (samo) istinu, ili neka šuti!” ( El – Buhari, Muslim)
Ovo je jedan od primjera jezgrovitosti Poslanikovog, a.s., govora. U njemu se naređuje da se govori, da se kaže, da se ne šuti kada se o dobru radi, a da se u protivnom šuti.
Govor može biti koristan, pa je u tom slučaju naređeno da se govori, ili štetan, pa je u tom slučaju naređeno da se šuti. Uzvišeni Allah u Časnome Kur’anu veli: „On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.“ (Kaf, 18.).
Od Sehla b. Sa’da se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s.v.s., rekao: “Ko mi garantira za ono što je izmđu njegovih vilica i ono što je između njegovih nogu, garantiram mu dzennet.” ( El-Buhari). Ibn el-Bettal je rekao: “Ovaj hadis potvrđuje da su jezik i spolni organ dva velika iskušenja na ovome svijetu. Ko ih sačuva, sačuvao se velikog zla.”
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, a.s.v.s., da je rekao: “Doista rob, i ne misleći šta znači, zna izgovoriti riječ zbog koje će propasti u vatru dublje nego što je razdaljina između istoka i zapada.” (El – Buhari, Muslim.) Šejh ‘Izzuddin b. ‘Abdusselam kaže da se pod ovim misli na onoga ko izgovori riječi ne razmišljajući o tome da li je ona lijepa ili ružna i dodaje: “Čovjeku je zabranjeno govoriti ono za što ne zna da li je lijepo ili ružno.”
Zato, brate i sestro, ako želimo nešto kazati, prethodno trebamo dobro razmisliti, pa ako vidimo da u tome ima koristi, kazaćemo, a ako ne, onda ćemo se od govora suzdržati. Ako nas jezik „zagolica“, znajmo da nas to šejtan nagovara da nas na tanak led navede, pa se pričuvajmo toga.
Pomozi nam, Gospodaru naš, da se sačuvamo od suvišnog i bespotrebnog govora, neka naši jezici govore ono što je dobro i korisno. Amin!
Ismet Zejnelović, imam ZBGA
www.zbga.org