يَا دَاوُودُ إِنَّا جَعَلْنَاكَ خَلِيفَةً فِي الْأَرْضِ فَاحْكُمْ بَيْنَ النَّاسِ بِالْحَقِّ وَلَا تَتَّبِعِ الْهَوَىٰ فَيُضِلَّكَ عَنْ سَبِيلِ اللَّهِ ۚ إِنَّ الَّذِينَ يَضِلُّونَ عَنْ سَبِيلِ اللَّهِ لَهُمْ عَذَابٌ شَدِيدٌ بِمَا نَسُوا يَوْمَ الْحِسَابِ
O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.
Draga braćo i sestre. Gospodar svjetova nas ljude stvorio je kao racionalna i emotivna bića. Biti racionalno biće znači: razmišljati, na osnovu uma i razuma donositi zaključke, voditi se logikom i zakonitostima. Biti emotivno biće znači: svojim srcem osjetiti, doživljeti, iskusiti određeno stanje pa je prirodno da kao bića emocija nekad osjećamo tužno, sretno, potišteno, radosno. Te emocije iako su promjenjive usljed različitih životnih okolnosti ne smiju utjecati na temeljna uvjerenja, na neke stvari koje trebaju da se podrazumijevaju u našim životima bez obzira na okolnosti. Situacije kroz koje prolazimo, radost i sreća ne bi trebale da mijenju naš odnos spram velikih i temeljnih stvari u našim životima. Emocije jesu promjenjive, ali vjera u dragog Boga treba biti čvrsta i nepokolebljiva. Gospodar za kojeg znamo u tuzi, trebamo za njega znati i kad nam je sve potaman u životu. Gospodar kojeg dozivamo, kad nam je teško, hoće da mu se obraćamo i kad smo na vrhuncu sreće i zadovoljstva. Gospodar svjetova na mnogo mjesta u Kur’anu ističe jedan fenomen: a to je da čovjek kad je u sreći, blagostanju, rahatluku zaboravlja na Allaha, a kad naiđe tuga, problemi i iskušenja onda se obraća Allahu s obećanjem „Gospodaru riješi mi ovaj problem, zaista ću ti pokoran i ponizan biti“ Vjera treba ostati nepokolebljiva, nepromjenjena, bez obzira na životne okolnosti.
Emocije su važan segment naših ličnosti, zahvaljujući emocijama čovjek osjeća slast radosti i sreće, ali i težinu i gorčinu tuge, razočarenja.Postoje situacije u životu, gdje čovjek ne smije dozvoliti da ga ponesu emocije, strasti, želje, nego u tim situacijama treba dati prednost onoj svojoj drugoj racionalnoj strani ličnosti.
Kao ljudi svakodnevno smo u situaciji da ljudi od nas traže da budemo sudije, da potvrdimo njihovu priču, da im budemo podrška, da budemo na njihovoj strani, vrlo nezahvalna pozicija. U takvim situacijama vrlo je važno ne dozvoliti da nas emocije, hirovi i strasti ponesu pa da donesemo zaključak ili sud na osnovu samo jedne strane, na osnovu samo jedne priče.
Gospodar svjetova u Kur’anu spominje jednu kratku, zanimljivu i poučnu priču. Davudu a.s jedne noći došla dvojica ljudi, koji su preskočili zid njegove kuće, te su tražili da im Davud a.s presudi. Jedan od njih iznio je svoju stranu priče. Izjava ovog čovjeka bilo je jako uvjerljiva, tako da je Davud a.s donio presudu a da drugog čovjeka nije ni saslušao. Zbog takog površnog, pristrasnog pristupa Allah dž.š prekorio je Davuda, dajući mu do znanja da je trebao saslušati i drugu stranu.
U ovom sporu, čovjek je iznio činjenicu da njegov brat ima 99 ovaca, a da on ima samo jednu, i da mu tu jedinu ovcu koju ima, želi da oduzme brat koji ima 99 ovaca. Davud a.s, zatečen situacijom, jer se desila iznenada, rekao je: „da to nije fer, nije uredu da neko ko ima 99 želi da prisvoji još jednu tuđu.“ Davud a.s donosi presudu brzopleto, pristrasno, pod dojmom emocija. Nije postavio pitanje šta ako čovjek nije govorio istinu. Davud je prebrzo zaključio, da onaj ko ima 99 ovaca, i želi još jednu, pohlepan.
Ova dvojica ljudi su zapravo bili meleci, koji su došli po naređenju Allaha da iskušaju Davuda a.s. da li će presuditi pravedno ili po svojoj strasti. Davud je bio namjesnik, od namjesnika se očekuje pravednost, zato je Davudov test, bio ispit pravednosti Davud a.s shvatio je svoju grešku, pokajao se Gospodaru i naučio lekciju. Primjer Davuda a.s je poruka svima nama, da ne žurimo sa zakljucima.
وَظَنَّ دَاوُودُ أَنَّمَا فَتَنَّاهُ فَاسْتَغْفَرَ رَبَّهُ وَخَرَّ رَاكِعًا وَأَنَابَ
Braćo i sestre naša uloga na dunjaluku nije da budemo sudije, ne moramo o svemu imati mišljenje i komentar, neće svijet propasti, ako ne dadnemo komentar po nekom pitanju. Nije nužno da ljudi lažu, nego govore iz svoje perspektive iz svog ugla. To je slično o onoj priči o slonu, kad su ga doveli u selo u po noći i kad su ga mještani pipali, oni koji su dodirnuli negov rep govorili su ovaj slon je poput užeta, oni koji su dodirnuli njegove uši govorili su ovaj slon je poput lepeze, oni koji su dodirnuli noge govorili su slon je poput stubova. Dakle kad nam neko iznosi svoj problem, ili svoje viđenje situacije, ne treba prihvatati ni kao apsolutnu istinu, niti kao apsolutnu laž, nego pristupati s određenom dozom skepticizma, a to je da ostavimo prostora i za drugačije mišljenje.
Posebno smo osljetljivi u onim stvarima koje se tiču nama bliskih osoba. Imamo situacije da nam se supruga, sin, kćerka požali na nekog s kim imaju određeni problem. Bez razmišljanja bez propitivanja stajemo na stranu supruge, sina, kćerke iako nismo sagledali cjelokupnu situaciju, niti saslušali drugu stranu. To je pristrasnost na koju nas Gospodar upozorava, La tettebiu hewa.
Kao vjernici moramo biti neutralni i krajnje objektivni. Mi često zauzimamo strane, a nismo sagledali cjelokupne okolnosti, situaciju. Posebno moramo biti osjetljivi u odnosu prema ljudima koje ne doživljavamo blisko. Zamislimo da apliciramo negdje za posao, i menađer odbaci naš CV a da ga nije ni pogledao, zato što mu se ne sviđamo. To je isto da odbacimo neke ljude, njihovu priču zato što nam se ne sviđaju.
Poruka ili lekcija današnje hutbe je da se trudimo biti nepristrasni, i da ne žurimo sa zaključcima i presudama. Svaka stvar ima svoje lice i naličje, ljudi nekad ne kažu laž ali prešute dobar dio istine, a to sve utiče na cjelokupnu sliku na osnovu koje formiramo stav i mišljenje.
Molim Allaha da nas učini nepsristrasnim i pravednim u svim našim odnosima i da ne dozvoli da nas vode strasti, hirovi i niske želje.