– Poznato je da su Bošnjaci u XIX stoljeće ušli kao društveno, ekonomski, kulturno, civilizacijski i nacionalno najrazvijenija grupa bosanskohercegovačkog stanovništva. Oni su već tada imali jako razvijenu patriotsku svijest, koja je nastala u teškim obrambenim borbama protiv stalnih nasrtaja Austrije na Bosnu, bili su kao društvo i bez obzira na međusobne razlike vrlo homogenizirani, imali su i narodnu svijest, tj. mada su bili muslimani koji su se ponosili svojom vjerom, oni su bili svjesni da su poseban narod jezički i etnički istovjetan sa katolicima i pravoslavcima koji žive sa njima, isiticali su i ponosili se da imaju svoju zemlju Bosnu, svoj jezik, tradiciju te su dobro znali da su iste vjere, ali da nisu isti narod kao osmanski Turci, kao što su imali i razvijenu društvenu strukturu koja je obuhvatala visoko plemstvo, snažnu trgovačko – esnafsku grupaciju, vojno plemstvo i jak intelektualni sloj koji je bio vjerski i svjetovno veoma dobro obrazovan i aktivan. Oni su istovremeno kad i ostali balkanski narodi digli ustanak protiv Osmanlija i zahtijevali autonomiju, ali njihov ustanak, koji nije bio vjerski nego nacionalni i politički, a koji je u početku bio veoma uspješan, nisu, kao što su to učinili sa ustancima Srba, Grka i Bugara podržale kršćanske zemlje, zbog čega je taj ustanak bio osuđen na propast. Bošnjaci nisu podržani jedino zbog toga što je njihov ustanak, mada je obuhvatao i inovjernike, bio pod vođstvom muslimanskih prvaka koji su bili politički najzreliji element bosanskog naroda. Osmanlije su se teško osvetile Bošnjacima zbog ustanka i kasnijeg otpora obnovi njihove vlasti, ali se uskoro pokazalo da su zapadne kršćanske zemlje imale za cilj da Bosnu prisvoje, a ne da njenom narodu omoguće emancipaciju. Zbog činjenice da su Bošnjaci muslimanske vjere bili daleko najbrojniji i najbogatiji dio bosanskog stanovništva, Austrija je nakon okupacije vodila antibošnjačku politiku, provela kažnjavanje Bošnjaka, uvela sekvestar imovine ustanika i forsirala Katoličku crkvu, a radila je i na promjeni strukture stanovništva tako da je uselila veliki broj katolika u Bosnu, podržavala prozelitizam i činila sve da stimulira emigraciju Bošnjaka u Tursku i Osmansku carevinu, smanji njihov udio u zemljišnom i drugim oblicima vlasništva u Bosni. Takvu politiku su nastavile provoditi i sve kasnije vlasti i one srpske i one hrvatske, sve dok ta politika nije poprimila oblik genocida, kojeg su Srbija i njeni saveznici i pomagači izvršili nad Bošnjacima i sveli njihov broj na za njih podnošljivu veličinu. Naime, čak i kad se uzmu sve antibošnjačke mjere progona, oduzimanja zemlje i drugih dobara i ogromne iznuđene emigracije, koja je otjerala trideset posto Bošnjaka iz zemlje, a daljnjih trideset posto je pobijeno i prisilno raseljeno tokom srpskohrvatske agresije na Bosnu broj Bošnjaka je i dalje ostao velik za ciljeve srpske i hrvatske nacionalne politike prema Bosni. Iz svega je jasno da su Bošnjaci jedini narod protiv čijeg su opstanka na prostorima njihove domovine bili gotovo svi, a posebno novonastale nacionalne države Srba i Hrvata. Ta situacija, koja se sve do danas kontinuira, prvi je i najvažniji razlog za osnivanje BANU. Jedan od glavnih njenih zadataka sastoji se upravo u tome da pomogne obnovu teško oštećenog i onemogućavanog konstituiranja nacionalne svijesti i osjećanja jedinstva tog naroda i jačanja njegove veze sa zemljom u kojoj živi i kojoj je jedino vjeran.

Svakom je, isto tako, poznato, da su Bošnjaci narod čije je postojanje bilo stotinu godina negirano i da je njihova zemlja tretirana kao zemlja Srba i Hrvata, u kojoj živi i grupa muslimana koji su u stvari Srbi i Hrvati, a koji su pod pritiskom osmanskih vlasti primili islam. Može se zamisliti kakva je budućnost očekivala narod koji je tretiran na takav način. Tako ni Bosna više nije imala svog nosećeg naroda, kao što su to imale sve druge nacionalne države i njihovi narodi nastali tokom antifašističkog rata. Sve te države-republike su bile nacionalne države Slovenaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca i Makedonaca, čak su i Albanci i Vojvođani imali svoje autonomije, samo je Bosna bila definirana kao država bez naroda u kojoj žive Srbi i Hrvati kao priznati narodi dok su muslimani u najboljem slučaju vjerska grupa, koja je pri tome izložena agresivnom tretmanu jednog ateističkog režima.

Svako zna da jedino Bošnjaci nisu mogli u komunističkoj državi razviti svoje nacionalne institucije koje su imali i razvijali svi ostali narodi. Svaki pokušaj da se one institucioniraju i razviju bio je oštro osuđivan i progonjen, a slično se vrši i danas, kada se svaki takav pokušaj onemogućava i difamira na razne načine. Tako su Bošnjaci, svedeni na vjersku grupu imali jedino zakonom dozvoljenu Islamsku vjersku zajednicu, ali ako bi ona djelovala izvan čisto vjerskih i strogo kontroliranih uvjeta svog rada, bila bi ta djelatnost proglašena nezakonitom i opasnom po državu i oštro progonjena. Ta ista matrica odnosa prema bošnjačkim institucijama se primjenjuje i danas. Da bi se konačno prekinula takva historija mi smo morali osnovati jednu instituciju koja bi se brinula o našem narodu kao cjelini i o njegovoj kulturi, jeziku i drugim osobinama koje svi mi Bošnjaci na Balkanu dijelimo, bez obzira u kojoj državi živimo.

Vladajuće stranke ne žele politički i moralni nadzor javnosti

Da li je ranije bilo pokušaja da se formira nekakva organizacija Bošnjaka koja bi vodila brigu o općim aspeketima njihovog nacionalnog, kulturnog i političkog razvoja i kako su ti pokušaji završili ?

Bilo je takvih pokušaja, ali su oni bili strogo pragmatizirani i vezani za aktualne potrebe onih koji su bili na vlasti. To je bilo sa sva tri kongresa ili sabora koji su održani tokom rata i koji su bili ne nacionalne nego političke transmisione institucije tadašnjeg vodećeg političkog establišmenta. Jedini je Sabor koji je odbio vulgarnu i smrtonosnu ideju o formiranju bošnjačke državice, imao pozitivan efekt, a noviji pokušaj da se pozitivni efekt tog Bošnjačkog Sabora revalorizira i da se ponovo sazove takav skup, bio je na veoma perfidan način onemogućen od strane političkih stranaka koje smatraju da imaju apsolutni monopol nad sudbinom bošnjačkog naroda i to su izveli preko svojih plaćenika koji imaju otvorene medije i koji u njihovo ime vladaju tobožnjim slobodnim bošnjačkim organizacijama, kao što su u ovom slučaju to bile BZK „Preporod” i „Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca” koji su uspjeli da onemoguće taj skup. U toj akciji su učestvovali i neki tobožnji intelektualci koji su bez ikakvog značaja i svi znaju da se radi o običnim plaćenicima režima koji za te usluge dobivaju trećerazredne pozicije u skupštinama ili nekim drugim organizacijama. Vladajući, a to su stranke SDA, SDP i Stranka za BiH, koje su do sada na razne načine vladale u Bosni, ne žele da imaju bilo kakav politički i moralni nadzor javnosti nad svojim postupcima, ako taj nadzor ne vrše od njih plaćene organizacije i mediji u kojima one same o sebi donose sud i traže za sebe puni monopol odlučivanja o našoj sudbini.

Otkuda dolazi tolika bojažljivost kod bošnjačkih intelektualaca od odgovornosti za samostalan rad u korist svog naroda?

– Ne radi se o bojažljivosti nego o interesima i nemoći. Poznato je svima, a pogotovo onima koji su proučavali naš razvoj zadnjih dvadesetak godina, da je u naš politički i intelektualni život i to na veoma visoke pozicije ušao veliki broj apsolutno i intelektualno i moralno nedoraslih ljudi. Do toga je došlo uvođenjem nacionalnog i partijskog kriterija u odabiru ljudi, zbog njihove negativne selekcije i velikog odliva kvalitetnog kadra zbog rata i masovnog planskog raseljavanja najkvalitetnijih ljudi. To je omogućilo da se u proces omasovljavanja naučnog, u stvari pseudonaučnog, kulturnog i umjetničkog života uključi masa poluinteligenata, neznalica i korumpiranih ljudi, čija je korupcija ona najteže vrste, a to je uvjerenje da im sam položaj daje sposobnosti da rade ono za što su formalno dobili pravo da rade, ali svoju sposobnost nisu ničim niti je mogu ikako dokazati. Ta se dokazuje djelima, a takvi nemaju nikakvih djela osim onih koja spadaju u jednu drugu kroniku zbivanja. Zbog toga mi više i nemamo pravih intelektualaca, nego su to ostaci ostataka i to gotovo već dovršenih ljudi, dok na drugoj strani imamo ubrzanu reprodukciju mase nenaučenih, nedovršenih i nesposobnih ljudi čiji manjak intelektualnih a da ne govorimo o moralnim sposobnostima, prelazi sve granice tolerancije. Imamo redovne profesore bez ijednog naučnog rada, imamo akademike svih vrsta i kalibara bez ikakvih stvarnih naučnih referenci, a da ne govorimo o cijeloj masi novonastalih univerziteta i fakulteta na kojima rade ljudi bez ikakvih kvalifikacija ili oni kojima je davno istekao rok intelektualnog trajanja i koji nikada i ničim nisu dokazali bilo kakve ozbiljnije intelektualne sposobnosti. I onda se ne treba čuditi da se ti intelektualci ponašaju kako se ponašaju, tj. da su spremni podržati svaku vlast.

Potreba osnivanja

Šta osnivanje BANU znači za položaj našeg naroda uopće i za njegove kulturne i nacionalne izglede u budućnosti?

– Ne bi trebalo pretjerivati, ali se možemo i moramo opravdano nadati da smo osnivanjem ove institucije konačno ostvarili nužan početni korak da uspostavimo organizacioni, a formiranjem Fondacije Bošnjaka i finansijski osnov za razvijanje jedne prijeko potrebne institucije i uz nju vezanog programa za istraživanja o našoj historiji, kulturi, umjetnosti koju su naši ljudi stvarali, našim običajima i narodnoj kulturi i našim interesima u svijetu , u našoj okolini i u našoj matičnoj zemlji, tj. da imamo mogućnost da konačno, nakon stotinu i pedeset godina ispostavimo kartu našeg identiteta, šta smo, ko smo, šta želimo i šta nudimo i sebi i svojim komšijama i svijetu i šta tražimo i zahtijevamo od onih koji sa nama žive i koji sa nama dijele ideale slobode i jednakosti ljudi i naroda. Takvog programa nemamo, a nema ga ni jedna od postojećih naučnih i drugih organizacija, a on je nužan zbog toga što imamo šta istraživati i o sebi reći, što drugi treba konačno da prestanu da nam pišu historiju i identificiraju nas kako oni žele i što imamo sa čime ući u svijet, a najzad, zašto to ne bismo i mi imali kada svi drugi narodi na Balkanu imaju takve institucije i sa istim takvim zadacima, koje su u prednosti nad nama neke od stotinu i pedeset, a neke samo šezdeset, ali sve su ispred nas, dok mi onu jedinu moramo da dijelimo i to u situaciji kada naša država ne samo da nije u stanju nego i neće da povede brigu o naučnim i kulturnim institucijama, a one se nalaze zapletene u brojne protivrječnosti zbog nedosljednosti u poimanju smisla i obaveza tih institucija prema zemlji i svim njenim narodima. Zar peti ponovni izbor jednog Hrvata na čelo ANUBiH ne govori jasno da ta instutucija ne brine o osnovnom načelu vođenja svih značajnih institucija naše države, a kamoli će brinuti o nesrazmjeru u istraživanjima historije kultura naših naroda. I dok svi drugi imaju npr. Enciklopedije, pokušaj da se izradi Enciklopedija BiH bio je onemogućen upravo u ANUBiH. Kakvu nadu treba da polažemo u institucije koje nemaju apsolutno nikakvog, a kamoli takvog programa koji bi zadovoljio potrebe jednog, stotinu i pedeset godina, od svijeta skrivanog i represiranog naroda.

Postoje li i otkuda dolaze podrške aktu osnivanja BANU?

– Ona najvažnija podrška, a to je podrška Bošnjaka širom svijeta, iz svih zemalja gdje Bošnjaci žive je intenzivna i kako izgleda biće efikasna. Ona će biti još veća kada BANU bude uspostavila življe kontakte sa tim sredinama i kada njeni članovi budu u mogućnosti da svim Bošnjacima u svijetu objasne zbog čega je bilo nužno i opravdano osnovati BANU.

S interesima Bošnjaka se niko više neće moći igrati

Šta je program Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU)?

– U osnovi programa BANU je ambicija da se izrade temeljito urađeni i naučno zasnovani istraživački programi i projekti u oblasti jezika Bošnjaka i bosanskog jezika uopće, da se istraže naši narodni običaji, tradicija naših ljudi u svim domenima života i u svim uvjetima gdje žive, da se istraži, obradi i objavi, kako naše umjetničko blago, tako i sve ono što se odnosi na naš način života, naš moral i svijest, te da se izrade projekti za istraživanje naše historije, kulture, umjetnosti, vjerskih prilika i običaja, socijalnih i političkih prilika i institucija i uopće prilika u kojima smo kao narod nastali, živjeli i oformili se kao nacionalni i kulturni identitet. Također, kao jedan važni projekt biće svakako i istraživanja koje se odnose na tragičnu stranu naše historije, na genocide i istrjebljivanja Bošnjaka, zatim na naše mjesto u svijetu i na Balkanskom poluotoku, tj. istražićemo sve aspekte koji će omogućiti da mi u svijet uđemo kao narod koji je ne samo formalno priznat nego i uvažavan i čijim interesima se niko više neće moći igrati, a pogotovo to ne bi smjeli činiti naši političari.

Kako vi u BANU mislite realizirati vaš program?

– Jednostavno. Svake godine će biti raspisivani konkursi za izradu određenih projekata po prioritetu kojeg će utvrditi organi BANU i oni projekti koji budu ocijenjeni kao najbolji i najperspektivniji s obzirom na rezultate koje obećavaju, biće prihvaćeni i finansirani od BANU i od njenih institucija će biti logistički i na drugi način pomognuti.

Koje projekte i djelatnosti smatrate prioritetnim?

– Prioritetnim smatram projekte koji se odnose na pitanja jezika, zatim na pitanja prava naše države i naroda s obzirom na nezakonitosti njene nasilne podjele i onemogućavanja normalnog života, ali i projekte kao što su izrada Manifesta Bošnjaka, kao jednog osnovnog dokumenta na temelju kojeg će BANU djelovati, ali i istraživanja u području historije naše duhovne i materijalne kulture, običaja, naše umjetnosti, kao i temeljito istraživanje zločina nad Bošnjacima u historijskoj perspektivi ali i onih koji su još sastavni dio našeg života jer uvjetuju naš položaj i mogućnosti za život. Također, imamo na umu i izradu Enciklopedije Bošnjaka, kao i Bijele knjige o nama, tj. jedne dokumentirane obrade svih pravnih i političkih nasilja nad nama i našom državom koji su izvršeni od 1990. godine do danas.

Manifest Bošnjaka

Vama je povjeren zadatak da napišete Manifest Bošnjaka. Šta će sadržati taj manifest i kad će on biti napisan?

– Veoma mi je drago da ću imati priliku da napišem i predložim organima BANU nacrt jednog Manifesta Bošnjaka u kojem ću izložiti ličnu kartu našeg naroda, sadržaj njegove historijske, moralne i političke svijesti, njegove nade i očekivanja, njegove zahtjeve i očekivanja od naših susjeda u prvom redu, a zatim i od međunarodne zajednice koja i sama mora postati jednog dana svjesna da ima posla sa jednim europskim narodom koji je nosilac specifičnog amalgama jedne originalne orijentalnoislamske i zapadnoeuropske kulture, koji je zbog toga duhovni i kulturni, ali i politički most između muslimanskog svijeta i zapada, ali i jedan svijet u strukturi europskog svijeta, da smo mi narod koji je bio stoljećima negiran i istrjebljivan a ipak smo održali sve moralne i duhovne principe humanog svijeta koje nasljeđujemo iz naše višestruko definirane historije i da je, konačno, došao čas kada taj narod, koji u svojoj cjelini, rasut po cijelom svijetu treba da bude priznat i uključen kao aktivni faktor ostvarenja stvarne i uspješne multikulturne, multivjerske i multilateralne Europe i svijeta budućnosti.

Javnost je obaviještena da je Senat BANU uključio u svoj sastav i prof. dr. Nijaza Durakovića. Zbog čega i sa kojim namjerama ste to učinili?

– To smo učinili da bi iskoristili njegov zavidni naučni i intelektualni, ali i moralni, potencijal kojeg je on dosljedno nudio našem narodu i državi i što kao politička, intelektualna i moralna ličnost taj izbor sasvim zaslužuje. Nijaz se nikada nije ogriješio o naš narod, njegove interese i dijelio je njegovu sudbinu na način kako to bošnjački moral traži, tj. bez žaljenja nad svojom sudbinom i sa konstantnom nadom u bolji svijet.

Smatrate li, kako to misle neki ljudi, da nije uobičajeno da u osnivanju takve institucije značajnu ulogu igraju i visoki funkcioneri Islamske zajednice, pa i sam reisu-l- ulema?

– Nikako. To je prije svega nesuvisla primjedba koja izražava samo opći animozitet prema vjeri i vjerskim vođama, i znak je nepreživjelog komunističko-ateističkog sekularizma koji više nigdje u svijetu, pa ni na Kubi ili Kini ne postoji. Svugdje se zna da vjera igra ogromnu ulogu u ljudskim životima i životima društva i svi je tretiraju shodno tom njenom statusu. Osim toga, zar neke najznačajnije institucije kulture i nauke mnogih naroda nisu osnivali vjerski vođe, kao npr. kardinal Rišelje koji je osnovao Francusku akademiju, nadbiskup Josip Juraj Štrosmajer, koji je osnovao JAZU (danas Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, HAZU) itd. Stoga je svaka takva primjedba samo znak primitivnog antivjerskog stava i ne treba ih uopće uzimati u obzir.

Kako će se BANU odnositi prema SANU (Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti), s obzirom na poznatu ulogu te institucije u historiji bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine kao države?

– SANU je bila stotinu i više godina glavni pokretač i formulator svih bitnih planova srpskog nacionalizma čija je suština, barem kad se radi o Bosni i Bošnjacima, ali i o nekim drugim narodima na Balkanu, u nastojanju da se oni anihiliraju, odnosno da se dobrovoljno ili nasilno uključe u Srbe i Srbiju, a ako to ne žele, onda da prihvate iseljavanje ili status građana drugog reda. Ništa se u tom smislu nije izmijenilo od vremena Srpskog učenog društva do danas. Ono što je u ovom smislu bitno, nije da se negira ili popravlja takva uloga SANU u srpskoj historiji, jer je uloga SANU u tome da da velikosrpskim nacionalističkim projektima i politici privid naučne zasnovanosti, nego da joj se oduzme legitimitet u tim pitanjima, barem kada se to tiče Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao naroda, kao i islama kao vjere.

Imate li profesore dodati još nešto i reći nam eventualno nešto o onome o čemu Vas nisam pitao?

– Imao bih mnogo toga još reći, ali treba poštedjeti i naše čitaoce.

Naši intelektualci su spremni podržati svaku vlast

Mi više i nemamo pravih intelektualaca, nego su to ostaci ostataka i to gotovo već dovršenih ljudi, dok na drugoj strani imamo ubrzanu reprodukciju mase nenaučenih, nedovršenih i nesposobnih ljudi čiji manjak intelektualnih, a da ne govorimo o moralnim sposobnostima, prelazi sve granice tolerancije. Imamo redovne profesore bez ijednog naučnog rada, imamo akademike svih vrsta i kalibara bez ikakvih stvarnih naučnih referenci, a da ne govorimo o cijeloj masi novonastalih univerziteta i fakulteta na kojima rade ljudi bez ikakvih kvalifikacija ili oni kojima je davno istekao rok intelektualnog trajanja i koji nikada i ničim nisu dokazali bilo kakve ozbiljnije intelektualne sposobnosti. I onda se ne treba čuditi da se ti intelektualci ponašaju kako se ponašaju, tj. da su spremni podržati svaku vlast.

Svaki pokušaj institucionalnog organiziranja Bošnjaka je osuđivan

Jedino Bošnjaci nisu mogli u komunističkoj državi razviti svoje nacionalne institucije koje su imali i razvijali svi ostali narodi. Svaki pokušaj da se one institucioniraju i razviju bio je oštro osuđivan i progonjen, a slično se vrši i danas, kada se svaki takav pokušaj onemogućava i difamira na razne načine. Tako su Bošnjaci, svedeni na vjersku grupu imali jedino zakonom dozvoljenu Islamsku vjersku zajednicu, ali ako bi ona djelovala izvan čisto vjerskih i strogo kontroliranih uvjeta svog rada, bila bi ta djelatnost proglašena nezakonitom i opasnom po državu i oštro progonjena. Ta ista matrica odnosa prema bošnjačkim institucijama se primjenjuje i danas. Da bi se konačno prekinula takva historija mi smo morali osnovati jednu instituciju koja bi se brinula o našem narodu kao cjelini i o njegovoj kulturi, jeziku i drugim osobinama koje svi mi Bošnjaci na Balkanu dijelimo, bez obzira u kojoj državi živimo.