وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ ۖ وَلَا تَنْسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا ۖ وَأَحْسِنْ كَمَا أَحْسَنَ اللَّهُ إِلَيْكَ ۖ وَلَا تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الْأَرْضِ ۖ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ
‘i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.’
Čovjek ima dvije faze svoga života. Prva faza započinje u majčinoj utrobi, a zavšava u zemljinoj utrobi. Druga faza počinje u zemljinoj utrobi, i ne završava, traje vječno. Čovjek svoju prvu fazu živi na ovom svijetu, kojeg Gospodar naziva dunjaluk. Dunjaluk znači nešto obično, profano, prolazno. Ahiret znači kasniji život ili nešto što dolazi poslije. Dunjaluk i ahiret predstavljaju dvije faze ljudskog života, nedovojive, dunjaluk prolazan i promijenjiv, a ahiret trajan i stalan. Dunjaluk je faza djelovanja, a ahiret je faza rezultata. Šta to znači? Ono što na dunjaluku posijemo, na ahiretu ćemo pobrati. Naš voljeni resulullah govorio bio;
الدنيا مزرعة الآخرةDunjaluk je njiva ahiretska. Šta je njiva? Površina koju obrađujemo, kultivišemo, na kojoj sijemo, i sa koje ubiremo plodove. Ti plodovi su nam jako važni, u njih se uzdamo kad zima dođe. Sjeme koje sijemo na dunjaluku su naša djela. Ponašanje i djelovanje na dunjaluku odredit će naše mjesto i stanje na ahiretu.
Za Gospodara dunjaluk nema vrijednosti, jer Gospodar je toliko Bogat, toliko ima riznica i blaga, da dunjaluk za Gospodara ne vrijedi ni koliko krilo komarca.
وْ كَانَت الدُّنْيَا تَعْدِلُ عِنْدَ اللَّه جَنَاحَ بَعُوضَةٍ مَا سَقَى كَافِرًا مِنْها شَرْبَةَ مَاءٍ Kaže se u hadisu, da dunjaluk vrijedi kolklo krilo od komarca, Allah ne bi dozvolio onome ko u njega ne vjeruje niti da se vode napije.
Pred nama je pitanje: Šta je sa čovjekom, šta dunjaluk predstavlja čovjeku? Dunjaluk je mjesto gdje bi čovjek trebao ostvariti smisao svog stvaranja i postojanja. Čovjek na dunjaluku ima svoj udio i taj udio ne smije zaboraviti. Taj udio se ogleda u robovanju Gospodaru, pokornosti Njemu, iskorištavanjem svih resursa i potencijala sa svrhom činjenja dobrih djela.
Problem nastaje kad čovjek počne pretvarati sredstvo u ciljeve. Šta to znači? To znači da dunajluk koji bi trebao da mu bude sredstvo preko kojeg će zaraditi ahiret, postane krajnja teža, cilj i svrha. To jest da mu dunjaluk postane najveća briga i preokupacija, da mu dunjalučke prividne ljepote i relativna bogastva postanu cilj. I ovoj težnji govori Gospodar u suri Tekasur:
Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete. Ne valja tako, neka znate pouzdano
Dunjaluk nam nikada ne smije biti cilj, nego sredstvo do uspjeha na ahiretu. Besmisleno je da nam cilj bude faza života koja je prolazna i koja kratko traje. Pitat će nas Gospodar koliko ste vremena na dunjaluku proveli: قَالَ كَمْ لَبِثْتُمْ فِي الْأَرْضِ عَدَدَ سِنِينَ قَالُوا لَبِثْنَا يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ فَاسْأَلِ الْعَادِّينَ
A koliko ste godina na Zemlji proveli?” – upitat će On. “Proveli smo dan ili samo dio dana” – odgovorit će – “pitaj one koji su brojali.“ El-Mu minun, 112.-113
Ako od ukupnog perioda života kojeg smo življeli, odbijemo vrijeme koje smo prespavali, period djetinjstva, starosti, bolesti, senilnosti, vidimo da smo zapravo živjeli vrlo malo, iz Allahove perspketive to je dan ili dio dana. Pred nama je pitanje kako ćemo provesti dan svoga života? Onako kako Allah hoće, ili onako kako je nama lakše i privlačnije? Ako čovjek živi onako kako Allah hoće, to je onda život sa smislom. Allah od ljudi hoće dvije stvari, vjerovanje i djelovanje Allah hoće da mu robujemo, zatim da potencijale koje nam je dao, ispravno koristimo, da kroz njih ostvarimo dobro i dunjaluka i ahireta. Dakle nije dovoljno vjerovati da je Allah Bog, nego je potrebno djelovati i prema svijetu se odnositi onako kako Allah zahtjeva. Allah zahtjeva da se čovjek kroz svoje dobro djelo dokazuje i pokazuje, a čovjek koji po svojoj prirodi teži da bude viđen, prepoznat i dokazan u društvu, umjesto konkretnim djelom to radi hvalisanjem. Čovjek ima potrebu da se pokaže drugima da je na odmoru, šta jede, pije, kakvo auto vozi, kakvu je školu zavšio, kakav posao radi, zato što misli da će mu to dati na vrijednosti.
U materijalističkoj kulturi čovjek vrijedi onoliko koliko zarađuje, koliko ima. Materijalistička kultura daje prednost bogatim. A u perspektivi naše plemenite vjere čovjekova vrijednost se mjeri spram dobrih dijela, spram morala, spram koristi koju drugi imaju od njega. U materijalistčkoj kulturi čovjek ima potrebu da dominira I da se takmiči s drugima. Tu i nastaje potreba da se pokazuje I hvališe. Dunjaluk je u mnogim stvarima iluzija i obmana. Dunjalučko bogastvo je relativno, kuća koja danas vrijedi milion sutra može vrijediti sto hiljada, zbog recesije, također novac koji danas imamo, sutra možda zbog inflacije neće imati vrijednost, dok dobro dijelo, lijepa riječ, pomoć, sadaka uvijek su na cijeni.
Sve što nas privlači od materijalnih stvari, brzo gubi privlačnost. Uzmimo za primjer omiljenu hrana kad bi je jeli svaki dan, dosadila bi nam za nekoliko dana. Novi automobil kojeg smo silno željeli, i nakon što smo ga kupili, shvatili smo da nije to to. Kuća o kojoj smo sanjali, maštali i na kraju je kupili, I u nju uselili nije nam donijela sreću I ono što smo priželjkivali, jer sreća ne stanuje u zidovima, nego u dušama ukućana.
Sve ovo nam govori da nas ne mogu ispuniti prolazne stvari, naša duša traži nešto vječno, ovaj svijet i sve što je na njemu ne mogu ispuniti tu potrebu duše. Zato materijalne stvari nikada neće donijeti čovjeku istinsko zadovoljstvo. Zbog toga materijalne stvari treba koristiti kao sredstvo, da zaslužimo vječnu sreću. Odgovoran pristup prema ovom dunjaluku podrazumijeva da svoje zdravlje iskoristimo prije bolesti, mladost prije starosti, pamet prije senilnosti, bogastvo prije siromaštva, jer će se svaki čovjek kad preseli kajati, ako je umrli bio od onih koji su činili dobra djela, kajat će se što nije činio više, a ako je bio od onih koji je činio loša, kajat će se što se nije popravio i nevaljala djela ostavio, pa kad ćemo se već kajati, bolje da se ne kajemo zbog loših djela.
Molim Gospodar da budemo od onih koji će dobro činiti, i koji neće izgubiti ahiret zbog dunjaluka.